Pravila o kolačićima

Ova web stranica koristi kolačiće za bolji doživljaj, značajke društvenih medija i analizu prometa. Dajete pristanak na naše kolačiće ako nastavite koristiti ovu web stranicu. Saznajte više o pravilima o kolačićima ovdje
Potvrdi

Ovaj posao će me ubiti!

Huawei AdminHuawei Admin
Blog

To što ne znaš što će ti život donijeti je nekako opće prihvaćena činjenica koja, međutim, nije ništa manje neugodna kada ti se to neko iznenađenje dogodi. Sjedili smo tako na sastanku i razmišljali o tome što ćemo snimati za naš sljedeći video. Iako sam do nedavno mislio kao je spust zip line-om s vrha Planice bio pun adrenalina, sljedeći izazov je sve doslovno otpuhao.

„A da skočiš iz aviona? P20 Pro ima ludu stabilizaciju, a imajući na umu vibracije koje bi se dogodile pri skoku, to bi za njega bio izvrstan test”, izjavio je Pero. „ Što bi u zraku još mogli testirati? Recimo 3x optički zoom. Pa usporen i super usporen način snimanja. Pa ... „ I tako je Pero došao na ideju da me jedne subote strpaju u avion, odvezu na 3 600 metara visine i bace dolje. Hvala Pero. Zaista.

Jesam li spomenuo kako nikada u životu nisam letio zrakoplovom? Činjenica kako se više uopće nisam živcirao radi leta zrakoplovom mi baš i nije bila neka utjeha. U jednom od romana Terryja Pratchetta je čarobnjak Rincewind, leteći na čarobnom tepihu, izjavio kako se boji tla. Ne visine, tla. Visina te neće ubiti, već tvrdo tlo.

Nekako sam uspio potisnuti morbidne misli dok se preda mnom sve više otvarala pista zračne luke Portorož. Zrakoplov je poletio, a na tlo su slijetali ljudi koji su skok padobranom zapravo iskreno željeli. Razmišljam kako su ljudi međusobno toliko različiti. U glavi mi se rojilo tisuću misli: Kako ću se osjećati tamo gore? Kako ću se osjećati kada skočim? Kako ću u ruci zadržati svoj P20 Pro? Kako ću uopće išta snimiti? Hoću li preživjeti? Što se više približavao trenutak skoka, u glavi mi se stvaralo sve više buke. Pouzdao sam se u tim skakača, no nisam vjerovao sebi. Imali smo dvije probe, ali što ako zeznem i ne uspijem snimiti ni jedan kadar?

Stigao je trenutak u kojem sam morao odjenuti kombinezon i pričvrstiti se posebnim remenom za mog tandemskog skakača. Na zrakoplovu sam shvatio kako uopće nema bočnih vrata. Ne znam zašto me to iznenadilo, no pogodi tko je sjedio tik do golemog otvora? Barem sam imao lijep pogled, zar ne?

Kod polijetanja smo neočekivano ubrzali što je za mene bio manji šok, no brzo sam se sabrao i počeo snimati cijeli put sve do planirane visine od 3 600 m. Kakav pogled! Pogled na solane je naprosto prekrasan! Ubrzo sam se počeo igrati optičkim zumom i uspoređivati koliko brzo se mogu približiti tlu kroz leću fotoaparata na stražnjoj strani mog P20 pro. Fotka, video, fotka, video...

Uspoređujem snimke rađene stabilizatorom i one rađene bez stabilizatora slike (razlika je golema). Gotovo sam zaboravio kako se nalazim negdj, gdje smo morali zaokrenuti kako bismo postigli potrebnu visinu. Odjednom me po ramenu potapšao moj skakač: „Dakle Uroš, ponovimo kako ćemo skočiti. Prvo ćeš staviti noge kroz vrata i skvrčiti ih pod trup zrakoplova. Rukama ćeš se primiti za naramenice, glavu ćeš zabaciti unatrag, a prsa izbaciti prema van. Onda ćemo skočiti. Kada te potapšam po ramenu možeš pustiti naramenice. Nakon otprilike 40 sekundi, otvorit ću padobran, a onda ćemo imati lijepu vožnju prema dolje.”

Kada mi se srce napokon vratilo iz grla u grudni koš, pobrinuo sam se i za zadnji sigurnosni potez. Srebrnom samoljepljivom trakom učvrstio sam telefon P20 Pro na ruku. Moram priznati kako uopće nisam razmišljao što bi se dogodilo kada bi mi usred pada odletio iz ruke.

Noge su mi visjele kroz vrata zrakoplova, telefon je snimao, držao sam se za naramenice, glavu sam zabacio unatrag, isprsio se i ... Nekoliko sekundi nakon skoka nisam znao što je gore, a što je dolje. Čvrsto sam se držao za naramenice i uopće nisam osjetio kako me je moj skakač lupao po ramenu. Ukočio sam se. Tek kada je do mene doletio drugi skakač i pokazao mi da pustim naramenice, opustio sam ruke i ponovno udahnuo. Vjetar je puhao toliko intenzivno da to jednostavno ne mogu opisati riječima. Otpor zraka gurao me prema gore, dok me gravitacija vukla dolje. Kaos. Osjećao sam se kako nemam apsolutno nikakve kontrole nad cijelom situacijom. Teškom mukom sam na nekoliko sekundi telefon usmjerio prema drugom skakaču. Zatim sam osjetio kako se svijet oko mene naglo umirio – otvorio se padobran. Vjetar je još uvijek puhao velikom brzinom, no sve je bilo puno podnošljivije.

Ostatak puta prošao je mirno i glatko, a ja sam polako počeo shvaćati zašto za skok padobranom kažu kako je zarazan. Pogled je bio jednostavno savršen. Plavo more, ljepota solana, vedro nebo ... Čak su i kuće ispod mene izgledale kao iz bajke. Snimio sam još nekoliko fotografija, snimio video ili dva, i prije nego sam shvatio, već sam bio na tlu. Osjećao sam se kao da sam se ponovno rodio.

Odlučio sam kako pri drugom skoku neću zalijepiti telefon na ruku. Neka se dogodi ono što se mora. Na putu prema gore ponovno ista rutina - ponovni adrenalinski šok koji je ovoga puta bio još veći zbog činjenice kako iz ruku ne smijem ispustiti svoj P20 Pro. Ovoga puta se nisam ukočio, a skok je bio uspješan. Uspio sam zadržati mobitel u ruci i snimiti nekoliko sekundi slobodnog pada. Ludo. Zapamti kako je ovakvo ponašanje izuzetno opasno i nemoj ga ponavljati. S ekipom skakača smo dogovorili kako ćemo skok izvesti nad solanama gdje je slaba vjerojatnost kako će telefon nekoga pogoditi.
Kroz nekoliko sati snimili smo hrpu snimaka i više puta se dobro nasmijali na moj račun. Vjerujem kako se na kraju najgore proveo Pero koji vožnju ne podnosi baš najbolje, a još manje kada tijekom vožnje mora snimati (bio to auto ili zrakoplov). Jadni Pero je nakon slijetanja bio vidno šokiran. Mislio sam kako sam ja potegnuo kratku slamku, no Peri je očito bilo puno gore. Pero, ti si taj dan bio MVP! (Most valuable player)

Kad smo već kod MVP-a, P20 Pro me pošteno iznenadio. Istina, stabilizacija je super kada si na tlu, no, u lošim uvjetima kao što je jak vjetar koji uzrokuje puno vibracija, stabilizacija se je iskazala odlično. Optički zum bio je kao stvoren za snimanje fotografija s takve visine, a činjenica kako sam telefon uspio zadržati u ruci govori nešto i o njegovoj ergonomiji. Štoviše, kada sam profesionalnim skakačima, koji skaču na dnevnoj bazi i snimaju skokove namjenskim sportskim kamerama, pokazao svoje snimke, svi su bili potpuno šokirani kad su vidjeli koliko dobre snimke sam uspio snimiti.

Mislim kako P20 Pro postaje moj omiljeni alat, a ovaj posljednji video jasno pokazuje i zašto.

1